Svi više manje volimo tortu od sira. Kad sam zamislila svijet kao tortu od sira- nastao je ovaj blog. Komadi koji je čine su događaji koji se odvijaju u svijetu u kojem živim. Sir može biti kiseo, kora se može mrviti, ali opet torta može biti i slatka, a sir svjež …kao i život. :)
Ako ste ljubitelji slatkog, a sigurno jeste jer čitate blog koji se zove “Torta od sira”, ovaj post je baš za vas! Mali slatki raj nalazi se u Tkalči 21, a zove se “The Cookie Factory”. Do prošle godine Cookie Factory je bio tek mala slatka amerikanizirana slastičarnica u Skalinskoj ulici. Imao je samo nekoliko stolova što mu je davalo dašak intimnosti i posebnosti. Kad su shvatili kako im se brend proširio, i sami su odlučili proširiti svoj prostor.
znak Cookie Factoryja unutarnje uređenje
Promjenom adrese, promijenilo se puno toga. Više nije lako pronaći mjesto jer je stalno puno, a kad ima toliko ljudi teško je održati intimniju atmosferu kakvu je imao prije. Međutim, kad dođu topliji dani do izražaja dolazi mala terasa čiji su stolovi vječno ukrašeni cvijećem pa tako sve odiše nekim francuskim štihom. Srećom, promjenom lokacije nije se promijenila ili pogoršala ponuda i usluga simpatičnih konobara.
ponuda
ŠTO NARUČITI?
U ponudi se mogu naći američki browniesi koji se savršeno slažu s raznim vrstama sladoleda, razne torte, pite, chocolate chip cookiesi, smoothiesi, limunade i ostale delicije koje će oduševiti sve one slatkog zuba. U posljednjih godinu dana, u Zagrebu se vidno proširio trend slastičarnica. Cookie Factory je američkog duha, dok Oranž i Amelie odišu francuskim stilom. Ne bi bilo u redu ne spomenuti i domaće velikane Vinceka i Kraš, a tu su i slastičarnica Zagreb, Princess, Torte i to te Millenium.
rukom crtani zidovi brownie fudge
CIJENE VEĆE, PORCIJE MANJE
Ono što svaki put privuče moju pažnju su- cijene. Dok sam ja bila mala, cijena kuglice sladoleda bila je 3 kn (danas je 6 kn i to ona jeftinija), a kolači su varirali od 8-10 kn. Danas sve slastičarnice naplaćuju svoje kolače od 10- 18 kn, a uvjerena sam da ima i skupljih. Jedno je sigurno- cijene su narasle, a porcije su se smanjile. Zašto je to tako? Je li moguće da je jedini razlog recesija, jer porast standarda sigurno nije.
Prije nekoliko dana počela sam čitati knjigu “Going out” autorice Scarlett Thomas u kojoj glavna junakinja Julie želi živjeti život kao i njezin najbolji prijatelj Luke koji boluje od autosomatske bolesti xeroderma pigmentosum ili skraćeno XP (radi se o alergiji na sunčevu svjetlost, bolesnici ne smiju izlaziti po danu te ih se naziva i djecom noći) . Luke je prisiljen živjeti zatvoren u svojoj kući u društvu interneta i televizije. Julie se to sviđa jer se ona boji svega- automobilskih i avionskih nesreća, toga da će se ugušiti ribljim kostima pa čak i toga da joj konobar u piće uz led nije stavio staklo.
knjiga Scarlett Thomas “Going out”
KAKVE FOBIJE POSTOJE?
Knjiga mi je dala inspiraciju za pisanje ovog posta. Pitala sam se čega se ja bojim? Zmije, grmljavina i smrt na vrhu su popisa mojih strahova. Dakle, ja bolujem od ofidiofobije (strah od zmija), astrafobije (strah od grmljavine) i tanatofobija (strah od smrti) .
Antofobija (strah od cvijeća), dromofobija (strah od prelaska ulice), dendrofobija (strah od drveća), kakofobija (strah od ružnoće), fobofobija (strah od straha), arahnofobija (strah od pauka), penterafobija (strah od punice) te hippopotomonstrosesquippedaliophobia (strah od dugačkih riječi?!) samo su neke od fobija za koje je znanost utvrdila da postoje.
ČEGA SE BOJE MATEJA, TEO, BARBARA I PETRA?
Kako i kada nastaje strah od nečega? Kako se manifestira? Moramo li nužno proživjeti neku situaciju da bi u nama nastao strah? To su pitanja na koja sam pokušala naći odgovor pitajući neke svoje prijatelje čega se oni boje. Koja je to njihova fobija?
Mateja i Teo pate od jedne od najćešćih fobija- arahnofobije (strah od paukova). Evo što mi je o svom strahu od dlakavih paukova rekla Mateja:
– Strah od paukova je trauma koju nosim iz djetinjstva.Imala sam preblizak susret s jednim golemim paukom, sivi DLAKAVi pauk, u Dalmatinskoj zagori. Imala sam nekih 10 godina možda. Išla sam piškit iza nečije kuće na osami (wc-i nula bodova) i čučnem ja i nekako odlučim pogledat prema gore (nazovi to šestim čulom) i prema meni se spuštao taj gad sivi dlakavi. A bojim ih se (da, čak i onih na slici) otkad sam vidjela kako izgledaju izbliza zumirani. Nema mi većeg užasa od toga, kad vidim tako nešto hiperventiliram odmah od užasa. Ne bojim se da će me napast ili otrova ili ugriza – bojim se samog koncepta pauka tako odvratnog s toliko očiju i apsolutno MRZIM način na koji se kreću.
Iako Teo nije imao bliski susret s dlakavim paukom to ne umanjuje njegov strah:
– Iskreno, nemam pojma od kud, čak ne znam jel od malena ili od kasnije. Nisam imao nikakav strašan susret s njima, samo mi se jednostavno jako gade iz nekog razloga i sto su veći i dlakaviji to su mi gadniji (bljak ). Cak i kad znam da mi ne može ništa biti, svejedno mi se gade. Recimo jednom sam uhvatio jednog povećeg pauka u staklenku i zatvorio ju i unatoč tome sto on nije mogao van, mene je jeza prolazila dok sam ga gledao.
TKO SU KOUMPOUNOFOBI?
Barbara pati od malo drugačije fobije – koumpounofobije ! Koumpounofobija je strah od gumbiju.
gumbi – uzrok koumpounofobije voda- uzrok hidrofobije
Evo što je o svome strahu ispričala Barbara:
– Zašto me je strah gumbiju ne znam. Dok sam bila mala nosila sam košuljice i stvari na gumbe ali kasnije (oko otprilike 10. godine) počela je ta fobija. Jednostvano gade mi se, onak mali i sjajni,skliski .fuj ! Sam prizor gumba izaziva gađenje u meni, a ako ga dotaknem odmah moram ruke obrisati opet ne znam zašto, što su manji to su gadniji. Radi se samo o gumbima sa rupicama, a oni plastični su najodvratniji . S onima na trapericama nemam problema. U kupovini se često dogodi da nađem odličnu haljinu ili majicu, ali ima gumb pa ništa.. moram nastaviti tražiti dalje.
– Ne nosim košulje iz očitih razloga, ali inače nije mi problem kod odijevanja, svi oko mene nose gumbe i moram se nositi sa time. Često mi se smiju i zezaju me, ali za mene su gumbi kao za nekoga pauci. Pokušaj zamisliti niz malih pauka poredanih po košulji. Užas!
Članak na portalu pokazuje kako Barbara nije jedina koja pati od ove neobične fobije. Fobije nisu rijetkost, prisutne su kod svakog od nas. Neke možda zvuče smiješno, ali ne treba suditi jer strah koji u meni izazivaju zmije, u nekom drugom izazivaju duge riječi. Nema osobe na svijetu koja se nečega ne boji, ona koja tvrdi da se ne boji- laže. Svi imamo svoje strahove, samo trebamo naučiti živjeti s njima. Na nama je hoćemo li im se prilagoditi ili im se suprotstaviti.
Prošlo je božićno vrijeme u Zagrebu. Iako je obećano da će šator na trgu ostati do 15. veljače, grad se polako ušuškava u siječanjsku depresiju. I dok su neki svoja umjetna drvca rastavili i spremili za sljedeću godinu, oni koji su imali prave borove, spremili su svoje ukrase na sigurno, a njihove nositelje izbacili van. To se najbolje može vidjeti na ulicama grada gdje mirno leže njihova tužna tijela. Svake godine kada to vidim sjetim se priče koju su mi pričali dok sam bila mala o malom boru koji je zajedno sa svojom obitelji živio u šumi sve dok nije došlo božićno vrijeme kada su došli zli ljudi i posjekli članove njegove obitelji. Dobro pretpostavljate- ja oduvijek imam umjetan bor ili bor s korijenjem.
bor prijebor poslije
(autorske fotografije)
UMJETAN ILI PRAVI BOR- PITANJE JE SAD?
Zanimalo me što se događa s borovima i jelkama koje tako leže na ulici. Odgovor mi je isti dan dala jedna radijska postaja na kojoj su rekli kako će djelatnici Zrinjevca u sljedećih 10 dana pokupiti ostavljene borove te ih odvesti na kompostiranje.
Postoje i ljudi koji su se odlučili uzeti živa drvca s korijenjem. Neki od njih imaju sreće pa posjeduju vikendice na koje ih kasnije mogu posaditi dok drugi ne znaju što bi s njima. Naišla sam na zanimljiv članak koji donosi rješenje za taj problem. Naime, 13. siječnja održat će se jedan sasvim drugačiji tulum pod nazivom Christmas tree afterlife party na koji se mogu prijaviti svi koji žele posaditi svoj bor u mjestu Luka, samo 20-tak kilometara od Zagreba. Svi koji dođu sa svojim drvcima i lopatama, moći će se okrijepiti grahom s buncekom.
Ako vam se ovakav pothvat čini prekompliciranim ili jednostavno nemate vremena, na radiju se javilo i sklonište za nezbrinute životinje Dumovec koje poziva da svoje borove posadite kod njih kako bi preko ljeta bilo više hlada za njihove četveronožne štićenike.
Uskoro neće biti više ukrasa, okićenih borova i malih šatora s kuhanim vinom i ukusnim fritualama. Nestat će sve sitnice koje čine Božić, ali grad neće biti dugo tužan jer već za nekoliko tjedana stižu nam maškare i Valentinovo.
zadnji dani ukrašenog Zagreba
Dilema oko borova ostaje ista kao i svake godine: je li bolje biti tradicionalan i uživati u mirisu borovine u svom dnevnom boravku ili pak biti ekološki osviješten te imati umjetan bor?
Izgleda da su na kraju Maye ipak pogriješile te nije došlo do smaka svijeta, međutim ono što se događalo u mom naselju, pod mojim prozorom, za vrijeme praznika lako bi moglo navesti na pomisao da se vani odvija Treći svjetski rat.
petarde (autorska fotografija)
Sjećam se svog djetinjstva, oko škole bi dečki uvijek bacali petarde. Nikad nisam razumjela zašto, možda da uplaše nas cure. Zapravo možda je problem upravo u tome. Da sam dečko vjerojatno bih znala objasniti koja je stvarna namjena petardi jer dosad nisam upoznala niti jednu djevojčicu kojoj je to super. Jedino što sam primijetila, ovako laički i djevojački, jest da su petarde evoluirale. Ono čega se grozila moja generacija, danas je ništa naspram petardi kojima se koriste nove generacije.
kutija petrdi (autorska fotografija)
Svakog dana tijekom praznika, od negdje 11 ujutro (kad se mlada gospoda probudi) pa navečer do iza ponoći (kad ih majke otjeraju na spavanje) bombardiranje u mom kvartu nije prestajalo. Mislim da s pravom mogu reći “bombardiranje” jer je jačina eksplozije bila tolika da sam svaki put imala dojam da se rat odvija u mojoj sobi.
Za vrijeme tog ratnog stanja, stalno me zanimalo koja je to populacija koja puca? Jesu li stariji ili mlađi? Nisam toliko avanturističkog duha da ih idem tražiti po kvartu, ali dva puta sam slučajno naletjela na grupicu mladih dečkića (slobodom procjenom 10-12 godina). Prvi put sam ih ugledala kako nesigurno bacaju petarde jakog intenziteta (jer sam se i sama uplašila) i međusobno si dobacuju ” Ajde, kaj te strah?!” Vrhunac tog debakla bio je kad su jednu takvu petardu bacili u, srećom prazan, kontejner za papir. Drugi put kad sam ih vidjela, zakopavali su petarde u pijesak na odbojkaškom igralištu.
SLUČAJ PSA MIŠKA
Iako su u medijima, a posebice na radiju stalno upozoravali da se ne puca jer se životinje boje, ali i da oni koji ih koriste sami sebi mogu napraviti zlo, najveća tragedija ipak se dogodila u slučaju iz Pule gdje su zasad još uvijek nepoznati počinitelji psu Mišku gurnuli petardu u usta te je jadno stvorenje na kraju uspavano. Na osnovu ovog slučaja, moram se zapitati kakvim su to ljudima dostupne takve naprave?
način na koji je Soundset Plavi pozivao da se ne pucaju petarde
Rodila sam se taman pred sam kraj rata te mogu reći da ga nisam okusila na svojoj koži u pravom smislu, ali ipak se sjećam sirena i skrivanja pod stolove ili skloništa radi prijetnji granata. Znam da u Hrvatskoj živi puno ljudi koji pamte i puno više od toga. Upravo zato mi nije jasno, kako je ovakav način ponašanja dopustiv. Koju satisfakciju dobivaju ljudi koji bacaju petarde? Nažalost (ili bolje rečeno na sreću) ne družim se s takvima te nisam mogla uključiti njihovo mišljenje, a nakon slučaja poput Miškovog nije mi palo napamet prilaziti im kad ih vidim da na ulici bacaju petarde.
Nekoliko puta mi je došlo da pozovem policiju zbog već navedenog “Trećeg svjetskog rata”, pa sam malo istraživala na internetu kako zakon gleda na sve to. U članku sam pronašla da je od 27. prosinca do 1.siječnja dopušteno koristiti sva pirotehnička sredstva, ali da to samo smiju punoljetne osobe. Otkud onda onakve petarde onim mladcima?! Očito se prednost punoljetnosti gubi ispred prednosti prodaje. Zašto sam na stranicama MUP-a naišla na slučaj “Maloljetnik bacanjem petarde teže ozlijedio dječaka”, a ne “Punoljetnik petardom teže ozlijedio punoljetnika”?
Kad pogledam sve članke na internetu o petardama, mogu zaključiti da su njima uvijek pogođene (bilo slučajno ili namjerno) najranjivije skupine- djeca i životinje.
U videu pogledajte što o petardama misle urednice emisija na TV Studentu.
Što se dogodi kad neki par prekine? Kamo ode ljubav? Odgovor na to pitanje je jednostavan- u Muzej prekinutih veza. Bilo u onaj na Gornjem gradu ili u onaj pohranjen u našoj glavi.
Neki dan sam pročitala na portalu kako je od 19. prosinca prošle godine u sklopu festivala “Croatie, la voici” , postavu muzeja moguće pogledati i u kulturnom centru Centquatre u Parizu do 20.siječnja. Izložba je obogaćena donacijama Francuza. Čitanje tog članka navelo me da se prisjetim tog inovativnog i potpuno novog tipa muzeja koji sam imala prilike posjetiti nekoliko puta.
Muzej prekinutih veza nalazi se u Ulici sv. Ćirila i Metoda, u palači Kulmer, a otvoren je 2010.godine. U zbirci muzeja nalaze se brojni izlošci od kojih svaki nosi svoju priču. Vrtni patuljak, sjekira, vjenčanice, frizbi, gaćice i bicikl, samo su neki od predmeta koji pričaju, svaki svoju, ljubavnu priču nesretnog kraja.
Muzej prekinutih veza dobitnik je europske nagrade “”Kenneth Hudson” za najinovativniji muzej u Europi u 2011.godini. Na ideju prikupljanja ostavština neuspjelih ljubavi došli su Olinka Vištica i Dražen Grubišić koji su obišli cijeli svijet u potrazi za predmetima koji su ostali iz propalih veza.
KAKVE PRIČE NOSE SJEKIRA, VRTNI PATULJAK I FRIZBI?
Doživljaj obilaska muzeja najbolje je opisala Valentina :
– Kad kreneš razgledavati, sve je simpatično i pomalo smiješno, ali kad dođeš do sjekire…onda već postane ozbiljnije.
Njezinoj izjavi dodala bih kako, nakon što pogledaš sve suvenire neuspjelih veza, izađeš s poljuljanom vjerom u to da je ljubav trajna i lijepa kakvom ju prikazuju u filmovima i knjigama. Dok sam hodala od predmeta do predmeta kroz glavu mi je prolazilo “Uh, dobro da se to nije meni nikada dogodilo” ili “Hvala Bogu da to nisam ja”, a onda kad sam izašla iz muzeja…shvatila sam- to bih jednog dana mogla biti ja.
Nisam htjela dopustiti da depresivne misli prevladaju pa sam radije počela razmišljati o stvarima koje stoje doma i kojih bih se mogla riješiti. Međutim, nisam sigurna da postoji nešto toliko bitno i sa toliko snažnom pričom kao što su one koje nose predmeti u muzeju.
Zato sam odlučila pitati svoje prijateljice ima li nešto što bi one voljele donirati muzeju? Njihove odgovore možete pogledati u videu ispod. Možda vas ovaj post natjera da se zapitate :postoji li nešto iz ruševina vaše veze što biste donirali Muzeju prekinutih veza?
Jedan od prvih savjeta koje iskusni pisci daju mladim nadama ide otprilike ovako nekako: piši ono što znaš. Upravo sam se tim savjetom i sama povela u pisanju ove priče. Prije skoro dvije godine u moj život je, sasvim slučajno, ušetala Lala. Ili možda bolje rečeno..ja sam ušetala u njezin. Na humanitarnoj izložbi za Dumovec pod nazivom “Dum dum dom” nešto me odvuklo u stražnji dio galerije gdje je sve prisutne zavodila, danas moja- Lala. Odluka nije bila jednostavna, ali bila je neizbježna. Nije bilo potrebno puno nagovora mojih prijateljica- već taj petak Lala je spavala u svom novom domu. Nikad prije nisam imala psa, a ritam života moje obitelji poprilično je ubrzan te nam je glavni argument oduvijek bio da nemamo vremena i da će pas biti sam. Ali, vjerujte mi…to su samo loši izgovori.
Volonteri u Dumovcu izuzetno su ljubazni i stvarno se vidi kako vole svoje štićenike. Nikad neću zaboraviti trenutak kad se dečko koji je tamo volontirao opraštao od moje Lale. U istom trenu sam vidjela da mu je žao što odlazi, ali opet da mu je drago što je pronašla dom. Potpisala sam sve papire, a za uzvrat što udomljujem dobila sam hranu za psa, majicu, a htjeli su mi dati i ogrlicu i uzicu, no ja sam došla spremna. Nikad neću zaboraviti dan kad sam udomila Lalu, jer je to dan kad sam i sebi i svojoj obitelji uljepšala život.
LalaLala s maramom za podršku psima iz Dumovca
Udomiti psa smatra se plemenitim djelom. Budući da ne želim da ovaj tekst ispadne kao veličanje mene ili mog pothvata, sakupila sam izjave svojih prijatelja i poznanika koji su također odlučili udomiti psa .
KAKO JE SNOOPY POSTAO DIO MIRNINOG ŽIVOTA
Mirna Bačić je već neko vrijeme razmišljala o udomljavanju iz azila kad je sasvim slučajno, u njezin život došao Snoopy.
–Razmišljala sam da nakon ljeta uzmem nekog peseka iz azila, ali čim su krenuli godišnji odmori u šumi blizu ranča dočekala nas je velika kutija. Unutra je bila kujica sa 4 štenaca i 3 mačkice. Sve smo ih jako brzo uspjeli udomiti, ali jedan štenac je ostao i trebali su doći iz azila i uzeti ga. Taj štenac je danas moj Snoopy.
Međutim, Snoopy nije jedini pas kojeg je Mirna udomila:
– Prije dvije godine uginuo je naš prvi pas kojeg smo imali 13 godina, mama je bila jako tužna jer je ta kujica zadnjih par godina bila stalno s njom. Dečko i ja smo otišli u azil Šapica da uzmemo peseka za nju. Jako je težak onaj prvi odlazak u azil, vidjeti sve te peseke koji nemaju svoje ljude i toplinu doma, nisam mogla prestati plakati. Na kraju smo uzeli jednu kujicu koju su taj dan bacili preko ograde azila, imala je razbijenu njuškicu i bila je jako prestrašena, to je bio božićni poklon za mamu, s crvenom mašnom oko vrata. Ima jako puno napuštenih pasa koji su stvarno prekrasni i onome tko ih udomi bit će zauvijek zahvalni. – kaže Mirna koja je nekoliko godina nakon toga udomila i malu Srećku.
UDOMLJENA NERA I SAMA JE UDOMILA PSA
Nakon što im je uginuo Medo, Simona Turudić i njezina obitelj također su se odlučili na posjet azilu Dumovec:
– Cijela moja obitelj je bila shrvana, imali smo osjećaj kao da smo izgubili člana obitelji. Tko god da je bio u skloništu zna da je, unatoč silnoj ljubavi koju te životinje primaju od strane zaposlenika i volontera, nemoguće ostati ravnodušan prema cviležu i vapajem za novim domom. Teška odluka je pala na malu, 6 – mjesečnu Kiku koja se sad zove Nera. Neru su prijašnji vlasnici maltretirali i zbog takvih trauma boji se male djece te ima epilepsiju, no niti jednom nismo požalili što smo ju udomili! Predivna je, obožava jesti, tješi nas kad smo loše volje, voli biti u društvu ljudi koje poznaje i polako se oslobađa svojih strahova. – priča Simona
Udomljena Nera i sama se potrudila spasiti život jednom od svojih prijatelja:
– Prilikom jedne šetnje– prisjeća se Simona – dovela je psa kojeg je pronašla u grmlju. Netko ga je bio odbacio. Nakon par dana vijećanja, odlučili smo zauvijek uzeti i njega – Malog Psa.
– Svima bih preporučila da ne troše novce na kupnju pasa jer za njih uvijek postoji tržište, a samo jednim posjetom skloništu znat ćete da udomljavanjem sigurno dobivate bezuvjetnu ljubav!- savjetuje.
Simona, Nera i Mali Pas
KAKO JE ŽELJKOV NEPOZNATI GOST POSTAO ČLANOM OBITELJI
Na malo drugačiji tip udomljavanja odlučio se Željko Valuh iz Bjelovara:
– Bila je to Velika subota, sasvim običan dan, lijep i sunčan u mjesecu ožujku. Običan sve dok moj mlađi brat nije uletio u blagovaonicu i rekao nam da imamo nepoznatog gosta koji nam se seće po kući. Tata ga je već naravno istjerao iz kuće, te sam gosta našao ispred zaključanih ulaznih vrata. Otključao sam vrata i ugledao predivno štene irskog setera staro oko 6 mjeseci. U glavi mi je proletjelo sto ideja i načina kako da ga zadržim, kako da ga udomim. – prepričava Željko.
– Tata me samo strogo pogledao, a ja sam ko iz topa: “Bit će kod nas dok mu ne nađemo vlasnika!” -u nadi da mu ikad nećemo pronaći vlasnika. Tata se složio, a mama i ja smo se bacili na posao i zvali radio da damo obavijest. U sljedećih tjedan dana nitko nije nazvao i pitao za njega.
– Nakon tjedan dana brat i ja smo gostu složili kućicu i smišljali ime, tata nije htio sudjelovati ni u čemu i samo se prijetio kako ne može ostati kod nas. Mama je u međuvremenu rekla: “Floky, zvat će se Floky”. Nakon mjesec dana i tati se uvukao pod kožu iako to tata nije htio niti pokazati a još manje priznati. Tako je moj gost, postao nas Floky, nas pas “čuvar” koji još uvijek živi s nama. To je priča kako smo udomili Flokyja, nije mi žao i opet bih udomio psa. – zaključuje Željko.
ZA BOŽIĆ SPASITE ŽIVOT
Stiglo nam je božićno vrijeme, vrijeme darivanja, praštanja, božićnih čuda i dobrih djela. Ako smatrate da već predugo čekate svoje “čudo”, posjetite neki od azila (Dumovec, Šapica, Suza, Noina Arka, Druga Prilika i još mnogi drugi čije adrese možete potražiti na ovoj stranici) jer vas možda ono baš tamo čeka. Kad se vratite doma s posla čekat će vas malo zahvalno i sretno stvorenje koje vas neće suditi ako ste dobili otkaz, dali otkaz, pali ispit, osvojili na lotu, izgubili u kladionici, prekinuli s boljom polovicom ili se osramotili pred cijelim svijetom. Tom psu, vi ste najbolje što postoji jer ste mu jednog dana u jednom trenutku odlučili spasiti život.
Život u Zagrebu ponekad me iznenadi. Pretvori me iz Grincha, koji gunđa kako je Zagreb dosadan i neinovativan grad za razliku od ostalih svjetskih metropola, u optimista koji govori kako Zagreb opravdano nosi naslov hrvatske metropole. Zagrebu nedostaje više projekata poput onoga Krešimira Tadije Kapulice ispred Hrvatskog Društva Likovnih Umjetnika (poznatijeg kao Džamija).
SLABA PROMOCIJA, ALI VELIKI ODAZIV
Blažene društvene mreže su moje putove usmjerile upravo prema ovom, već trećem po redu, umjetničkom pothvatu “Kapulica i lampioni”. Nisam sigurna gledam li ja previše u pod dok hodam, ali nigdje u gradu nisam vidjela reklamu za ovaj, po mom mišljenju, pažnje vrijedan događaj. Međutim, po odazivu ljudi izgleda da ja stvarno gledam u pod jer je džamija bila okružena stotinama ljudi. Svi su se gurali kako bi dobili svoj lampion koji će njihovu želju odnijeti u svemir.
pripremanje lampiona
Na cijeli spektakl budno su pazili vatrogasci koji su morali intervenirati svaki put kad bi se neki zalutali lampion zapetljao u grane drveta. Na odbrojavanje 3, 4 SAD! ljudi su pustili svoje lampione pune želja. Neki su odmah odletjeli pravac svemira, neki su se odlučili zadržati na obližnjem drvetu, dok su neki zločesti ipak odlučili ne napustiti zemlju te su se vratili u ruke onih koji su ih poslali.
gužva oko HDLU-a
Kad su bijeli lampioni ispunili zagrebačko noćno nebo, pogledi svih prisutnih bili su uprti u rasvjetljenu noć iznad njih, puni nade da će se njihove želje ostvariti. Lagano, uz pjesme poput “Somewhere over the rainbow” i “Here comes the sun” bijele srećonoše su krenule na svoj put prema svemiru. Međutim, nije tu završilo…uslijedili su konfeti i prekrasan vatromet.
Vatromet
Kad su konfeti nestali u noći, a vatromet ispalio svoj posljednji žar, posjetitelji su se razišli, najviše prema gradu..vjerojatno su otišli nastaviti uživati u kuhanom vinu, kobasama, programu na glavnom trgu i ostalim sadržajima koje nam Zagreb nudi u božićno doba.
Ako ga ne poznajete po njegovim putopisima ili romanima (“Zec na mjesecu”, “Pravi se da ovo nisi vidio”, “Pala karta”, “Oko cucka pa na mala vrata”, “Nulti meridijan”, “Kombinacija d.o.o” ) koji su nastali u 10 godina karijere, možda ga pamtite po nesigurnim plesnim koracima u showu “Ples sa zvijezdama” koje su podržale brojne žene ili pak po člancima u Storybooku koji ste listali dok ste ležali na plaži.
Ako dosad niste pogodili, radi se o zagrebačkom piscu Hrvoju Šalkoviću koji je 22. studenog u klubu Pepermint proslavio 10 godina svoje pustolovne karijere.
Hrvoje Šalković
Što god mi zamislili, Hrvoje Šalković je to vjerojatno proživio jer kako piše na njegovoj internetskoj stranicion je “…U Brazilu prisustvovao obredu bijele magije, u Surinamu su ga strpali u pritvor. U Gvajani se budio pokraj čednih, polugolih djevojaka, nakon što je pilotirao avionom na putu za slapove Kaieteur. U Kolumbiji je varao lokalnog švercera prodajući mu sumnjivi laptop.
A to su samo neke od avantura koje je doživio u 110 zemalja koje je posjetio.
slavljenički šampanjac posveta u mojem primjerku “Zeca na mjesecu”
HUMANITARNA PROSLAVA U PEPERMINTU
Proslava u Pepermintu bila je kruna njegove desetogodišnje karijere i to kruna dobrotvornog karaktera. Šalković, zvan Shale, pisao je slatkorječive posvete u knjige, a za njegov potpis trebalo se izdvojiti desetak kuna koji su išli u donaciju za SOS- Dječje selo Hrvatska. Shale je sljedeći dan na Facebooku objavio video u kojemu uplaćuje prikupljenih 5 100 kn na račun Dječjeg sela. Evidentiran dokaz da je uplatio novac u dobre svrhe, a ne potrošio na neko novo putovanje. Možda da je Ivo Sanader tako snimao svaku transakciju danas mu adresa ne bi bila u Remetincu.
atmosfera u Pepermintu
MILJENIK ŽENA
Publika- žene, žene i još malo žena i tek pokoji muškarac. Ovakav odaziv ljepšeg spola ne čudi jer se Šalković smatra no.1 miljenikom žena u Zagrebu, široj okolici i vjerojatno svemiru. Iako tvrdi da je zavodnik bez pokrića, veliki broj žena koji ga je došao podržati tu večer svjedoči da ovaj zagrebački fakin ima ono nešto što privlači pripadnice nježnijeg spola.
Nakon govora u kojemu je zahvalio izdavačima i čitateljima te se osvrnuo na početak karijere ( isti datum prije 10 godina kad je imao promociju svoje prve knjige) Šalković je goste počastio tortom i šampanjcem. Druženje se nastavilo u ugodnoj atmosferi do ranih jutarnjih sati kada se Hrvoju pridružio njegov prijatelj Mate Janković te su njih dvoje preuzeli DJ pult i puštali svoje omiljene hitove.
Međutim, moja malenkost se s tog dijela povukla. Dok je Shale dugo u noć zabavljao ekipu u Pepermintu, ja sam njegovoj karijeri nazdravila jednim finim kebabom i poželjela mu još mnogo dalekih putovanja, književnih izazova i onoga što on tvrdi da je najbitnije što je stekao na svojim putovanjima- novih poznanstava.
Prije samo dvije godine prvi put sam sjela u Centar za kulturu Trešnja da pogledam nešto što nije lutkarska ili plesna predstava. Tada je to bio 4. Pssst Festival nijemog filma. Tamo smo nas tri gracije bile na zadatku za naš faks. Nisam znala što da očekujem, ali moram priznati da nisam bila pretjerano oduševljena što baš sad, u subotu navečer, ja moram biti baš ovdje. Međutim, po izlasku iz dvorane javila se nova ljubav- ljubav prema nijemom filmu.
Odjavna špica nijemog filma (autorska fotografija)
PSSSST! GLASUJEM!
U četvrtak u 16:00, šesti po redu PSSST Festival nijemog filma otvorio je ovogodišnji dobitnik Oscara, film Michela Hazanaviciusa “Umjetnik ” uz orignialnu glazbu iz filma, dok je u petak film ponovo prikazan uz živu glazbu Joea Kaplowitza.
Scena iz filma “Kaotičan dan” (autorska fotografija)
Po dolasku na festival- noviteti. Nisam bila na prošlogodišnjem festivalu pa sam se iznenadila kad su nam dodjelili glasačke listiće. Naime, prošle godine je uvedeno glasanje za najbolji nijemi film međunarodnih suvremenih autora. Ove je godine izabrano 18 filmova iz čak 10 zemalja, koji su ušli u uži krug i između kojih se birao najbolji. Službeno otvorenje započelo je u 18:00 kratkim govorom organizatora, a potom je pušteno prvih 11 filmova uz pratnju Vitomira Ivanjeka na klaviru, koje je publika potom ocijenila. U tom prvom natjecateljskom dijelu bila su čak 4 hrvatska nijema filma, od kojih mi je za oko posebno zapeo film Luke Čurčića “Amateri “. Na mojoj ljestvici on se našao na drugom mjestu, dok je mjesto najboljega zauzeo bugarski film “Putovanje” koji je od ocjenjivačkog suda dobio nagradu “Veliki Brcko”, dok je nagradu publike dobio argentinski film “Luminaris”.
Glasački listići Posjetiteljica
(autorske fotografije)
Nažalost, publika nije bila brojna. Pripisala sam nedostatak istih tome što je festival počeo u četvrtak popodne dok su ljudi još na poslu ili se probijaju kroz gužvu, međutim ni petak popodne nije bio puno posjećeniji. Nadam se da su nostalgičari i ljubitelji nijemog filma svoje izbivanje u ta dva dana nadoknadili u subotu kad su se prikazivali danski filmski klasici. Ali opet, PSSST ili Martinje, pitanje je sad?
Otvorenje festivala (autorska fotografija)
VRIJEME JE ZA MALO DRUGAČIJE FILMOVE
Što god mislili i rekli, mi smo djeca nove tehnologije, modernih zvučnih filmova, djeca smo digitalizacije, informatizacije, brze hrane, brzog života… Kako vodimo takav brz i napet život ništa manje od toga ne očekujemo i od filmova koje gledamo. Ako film nije ispunio naša očekivanja prestajemo ga gledati, kritiziramo ga, ne preporučujemo dalje. Moji muški prijatelji ne cijene toliko film po sadržaju već po tome kakva je grafika u filmu. Znači sadržaj može biti vrhunski, ali ako su grafika i specijalni efekti u banani, nema se o čemu pričati.
Ne znam kako vi, ali ja sam se pomalo zasitila limunada holivudske produkcije jer mi svi filmovi počinju sve više nalikovati jedni na druge. U zadnje vrijeme radije pogledam filmove s festivala u Cannesu, prošećem do starih kinodvorana na ZFF-u ili pogledam neki film sa Sundancea. Daleko od toga su mi ti filmovi uvijek dobri, ali bar vidim nešto novo i neočekivano. Ne izađem iz kina s izrazom na licu i-ja-sam-za-ovo-dala-30kn?! Sama činjenica da je upravo “Umjetnik ” dobio Oscara može značiti da nisam ja jedina kojoj je dosta holivudskih produkcija “svi smo mi iz istog kalupa”.
Mislim da ljudi zaziru od ovakvog tipa festivala jer su ovu vrstu kulture ostavili u prošlosti, a neki je uopće nisu ni imali prilike upoznati. Nagovaranje prijatelja da idu sa mnom bilo je teško jer su svi imali predrasude da JE TO NIJEMI FILM i da je to dosadno, a ja sam cijelo vrijeme bila uvjerena da će se predomisliti ako odu. Zato vas sve potičem da sljedeće godine kupite koštice od bundeva ili neke druge oldschool grickalice i odete na PSSST 7. Festival nijemog filma. Ako vaši prijatelji neće biti oduševljeni idejom jednostavno im nemojte reći da se radi o nijemom filmu. 😉
Zagreb je prošlog vikenda ( 27. i 28. listopada) posjetila noćna mora svake solerice koja vjeruje da će umrijeti sama s 27 mačaka, san svake već deklarirane cat lady te zabava za svu djecu koja vole životinje. Naime, Arena Centar ovaj put nije ugostila nekog izvođača poput Joe Cockera ili Britney Spears, niti ledene Medvjede, a bome ni rukometnu reprezentaciju. Ovaj put u Areni se održala SVJETSKA IZLOŽBA MAČAKA!!
Najljepša hrvatska mačkaUlaz u veliku dvoranu
Izvor: autorske fotografije
Ako niste mačji fanatik, a mislite da ste vidjeli sve, ova izložba će vas lako uvjeriti da od mačjeg svijeta još niste vidjeli ništa. Mačke nebeskoplavih očiju, mačke s leopardovim uzorkom dlake, mačke bez dlake, mačke s puno dlake, mačke s bolje dizajniranim krevetom od mog, mačke s 2D licem… samo su neke od otprilike 1000 predstavljenih mačaka iz čak 33 zemlje koje su Zagrepčani i drugi gosti imali prilike vidjeti ovaj vikend. Da se razumijemo, ovo nisu mačke kakve vidite svaki dan. Ovu, usudila bih se reći, klasu mačaka se češlja, pudra, hrani najskupljom hranom te su za sve njihove potrebe vlasnici i uzgajivači spremni odvojiti od 250 – do 2000 eura mjesečno! Ukoliko vas zanimaju cijene njihovih potomaka trebali biste dublje pogledati u vaš novčanik jer se one kreću oko 800 eura.
Leopard mačka
Izvor: autorske fotografije
ODAZIV VEĆI OD ONOG NA DINAMOVIM UTAKMICAMA
Odaziv na ovu izložbu posramio je odaziv na Dinamove utakmice u zadnje vrijeme. Iako su izložbu najviše pratile žene, bilo je i dosta djece s roditeljima koji su pokušavali objasniti svojoj djeci zašto se mačke ne smiju maziti, umirovljenika koji su milo gledali mačke koje koštaju kao njihova godišnja mirovina te mladi koji su zantiželjno tražili “onu mačku, onu golu kakvu ima Dr.Evil” (u Austin Powersu).
Sfinks- mačka bez dlake Maine coone
Izvor: autorske fotografija
IZBOR ZA NAJLJEPŠU MAČKU
Na glavnoj pozornici gdje je prije koju godinu bokovima mahala Shakira, ovaj put su na visokim stolovima sjedile mačke dok su se suci šetali od jedne do druge prije nego što su proglasili najljepšu u toj kategoriji. U trenutku proglašenja, sve ostale mačke bi otišle s pozornice, a stjuard bi iznad svoje glave (da, dobro ste pročitali) visoko podignuo i nosio pobjedničku mačku. Kad je to vidjela, moja prijateljica je uzviknula: “Vidi kako je nose, ko janjca!”.
Pozornica na kojoj se birala najljepša mačka Posjetitelji
Izložba je bila pod visokim pokroviteljstvom gradonačelnika grada Zagreba – Milana Bandića koji je izložbu i otvorio. Najmlađi su mogli uživati u likovnoj radionici gdje su crtali mačke, a djeci su se za 4- 16 eura oslikavala lica. Kad se radi o mačkama u visokome društvu, ništa nije jeftino.Osim mačaka mogli su se pogledati i štandovi s hranom i opremom za ljubimce među kojima je bio i Dumovec koji je, kako bi pomogao svojim štićenicima, prodavao dizajnerske majice, marame i ostale sitnice za vlasnike i pse.
Svi više manje volimo tortu od sira. Kad sam zamislila svijet kao tortu od sira- nastao je ovaj blog. Komadi koji je čine su događaji koji se odvijaju u svijetu u kojem živim. Sir može biti kiseo, kora se može mrviti, ali opet torta može biti i slatka, a sir svjež ...kao i život. :)
Torta od sira 