Svi više manje volimo tortu od sira. Kad sam zamislila svijet kao tortu od sira- nastao je ovaj blog. Komadi koji je čine su događaji koji se odvijaju u svijetu u kojem živim. Sir može biti kiseo, kora se može mrviti, ali opet torta može biti i slatka, a sir svjež …kao i život. :)
Ako ste ljubitelji slatkog, a sigurno jeste jer čitate blog koji se zove “Torta od sira”, ovaj post je baš za vas! Mali slatki raj nalazi se u Tkalči 21, a zove se “The Cookie Factory”. Do prošle godine Cookie Factory je bio tek mala slatka amerikanizirana slastičarnica u Skalinskoj ulici. Imao je samo nekoliko stolova što mu je davalo dašak intimnosti i posebnosti. Kad su shvatili kako im se brend proširio, i sami su odlučili proširiti svoj prostor.
znak Cookie Factoryja unutarnje uređenje
Promjenom adrese, promijenilo se puno toga. Više nije lako pronaći mjesto jer je stalno puno, a kad ima toliko ljudi teško je održati intimniju atmosferu kakvu je imao prije. Međutim, kad dođu topliji dani do izražaja dolazi mala terasa čiji su stolovi vječno ukrašeni cvijećem pa tako sve odiše nekim francuskim štihom. Srećom, promjenom lokacije nije se promijenila ili pogoršala ponuda i usluga simpatičnih konobara.
ponuda
ŠTO NARUČITI?
U ponudi se mogu naći američki browniesi koji se savršeno slažu s raznim vrstama sladoleda, razne torte, pite, chocolate chip cookiesi, smoothiesi, limunade i ostale delicije koje će oduševiti sve one slatkog zuba. U posljednjih godinu dana, u Zagrebu se vidno proširio trend slastičarnica. Cookie Factory je američkog duha, dok Oranž i Amelie odišu francuskim stilom. Ne bi bilo u redu ne spomenuti i domaće velikane Vinceka i Kraš, a tu su i slastičarnica Zagreb, Princess, Torte i to te Millenium.
rukom crtani zidovi brownie fudge
CIJENE VEĆE, PORCIJE MANJE
Ono što svaki put privuče moju pažnju su- cijene. Dok sam ja bila mala, cijena kuglice sladoleda bila je 3 kn (danas je 6 kn i to ona jeftinija), a kolači su varirali od 8-10 kn. Danas sve slastičarnice naplaćuju svoje kolače od 10- 18 kn, a uvjerena sam da ima i skupljih. Jedno je sigurno- cijene su narasle, a porcije su se smanjile. Zašto je to tako? Je li moguće da je jedini razlog recesija, jer porast standarda sigurno nije.
Prije nekoliko dana počela sam čitati knjigu “Going out” autorice Scarlett Thomas u kojoj glavna junakinja Julie želi živjeti život kao i njezin najbolji prijatelj Luke koji boluje od autosomatske bolesti xeroderma pigmentosum ili skraćeno XP (radi se o alergiji na sunčevu svjetlost, bolesnici ne smiju izlaziti po danu te ih se naziva i djecom noći) . Luke je prisiljen živjeti zatvoren u svojoj kući u društvu interneta i televizije. Julie se to sviđa jer se ona boji svega- automobilskih i avionskih nesreća, toga da će se ugušiti ribljim kostima pa čak i toga da joj konobar u piće uz led nije stavio staklo.
knjiga Scarlett Thomas “Going out”
KAKVE FOBIJE POSTOJE?
Knjiga mi je dala inspiraciju za pisanje ovog posta. Pitala sam se čega se ja bojim? Zmije, grmljavina i smrt na vrhu su popisa mojih strahova. Dakle, ja bolujem od ofidiofobije (strah od zmija), astrafobije (strah od grmljavine) i tanatofobija (strah od smrti) .
Antofobija (strah od cvijeća), dromofobija (strah od prelaska ulice), dendrofobija (strah od drveća), kakofobija (strah od ružnoće), fobofobija (strah od straha), arahnofobija (strah od pauka), penterafobija (strah od punice) te hippopotomonstrosesquippedaliophobia (strah od dugačkih riječi?!) samo su neke od fobija za koje je znanost utvrdila da postoje.
ČEGA SE BOJE MATEJA, TEO, BARBARA I PETRA?
Kako i kada nastaje strah od nečega? Kako se manifestira? Moramo li nužno proživjeti neku situaciju da bi u nama nastao strah? To su pitanja na koja sam pokušala naći odgovor pitajući neke svoje prijatelje čega se oni boje. Koja je to njihova fobija?
Mateja i Teo pate od jedne od najćešćih fobija- arahnofobije (strah od paukova). Evo što mi je o svom strahu od dlakavih paukova rekla Mateja:
– Strah od paukova je trauma koju nosim iz djetinjstva.Imala sam preblizak susret s jednim golemim paukom, sivi DLAKAVi pauk, u Dalmatinskoj zagori. Imala sam nekih 10 godina možda. Išla sam piškit iza nečije kuće na osami (wc-i nula bodova) i čučnem ja i nekako odlučim pogledat prema gore (nazovi to šestim čulom) i prema meni se spuštao taj gad sivi dlakavi. A bojim ih se (da, čak i onih na slici) otkad sam vidjela kako izgledaju izbliza zumirani. Nema mi većeg užasa od toga, kad vidim tako nešto hiperventiliram odmah od užasa. Ne bojim se da će me napast ili otrova ili ugriza – bojim se samog koncepta pauka tako odvratnog s toliko očiju i apsolutno MRZIM način na koji se kreću.
Iako Teo nije imao bliski susret s dlakavim paukom to ne umanjuje njegov strah:
– Iskreno, nemam pojma od kud, čak ne znam jel od malena ili od kasnije. Nisam imao nikakav strašan susret s njima, samo mi se jednostavno jako gade iz nekog razloga i sto su veći i dlakaviji to su mi gadniji (bljak ). Cak i kad znam da mi ne može ništa biti, svejedno mi se gade. Recimo jednom sam uhvatio jednog povećeg pauka u staklenku i zatvorio ju i unatoč tome sto on nije mogao van, mene je jeza prolazila dok sam ga gledao.
TKO SU KOUMPOUNOFOBI?
Barbara pati od malo drugačije fobije – koumpounofobije ! Koumpounofobija je strah od gumbiju.
gumbi – uzrok koumpounofobije voda- uzrok hidrofobije
Evo što je o svome strahu ispričala Barbara:
– Zašto me je strah gumbiju ne znam. Dok sam bila mala nosila sam košuljice i stvari na gumbe ali kasnije (oko otprilike 10. godine) počela je ta fobija. Jednostvano gade mi se, onak mali i sjajni,skliski .fuj ! Sam prizor gumba izaziva gađenje u meni, a ako ga dotaknem odmah moram ruke obrisati opet ne znam zašto, što su manji to su gadniji. Radi se samo o gumbima sa rupicama, a oni plastični su najodvratniji . S onima na trapericama nemam problema. U kupovini se često dogodi da nađem odličnu haljinu ili majicu, ali ima gumb pa ništa.. moram nastaviti tražiti dalje.
– Ne nosim košulje iz očitih razloga, ali inače nije mi problem kod odijevanja, svi oko mene nose gumbe i moram se nositi sa time. Često mi se smiju i zezaju me, ali za mene su gumbi kao za nekoga pauci. Pokušaj zamisliti niz malih pauka poredanih po košulji. Užas!
Članak na portalu pokazuje kako Barbara nije jedina koja pati od ove neobične fobije. Fobije nisu rijetkost, prisutne su kod svakog od nas. Neke možda zvuče smiješno, ali ne treba suditi jer strah koji u meni izazivaju zmije, u nekom drugom izazivaju duge riječi. Nema osobe na svijetu koja se nečega ne boji, ona koja tvrdi da se ne boji- laže. Svi imamo svoje strahove, samo trebamo naučiti živjeti s njima. Na nama je hoćemo li im se prilagoditi ili im se suprotstaviti.
Prošlo je božićno vrijeme u Zagrebu. Iako je obećano da će šator na trgu ostati do 15. veljače, grad se polako ušuškava u siječanjsku depresiju. I dok su neki svoja umjetna drvca rastavili i spremili za sljedeću godinu, oni koji su imali prave borove, spremili su svoje ukrase na sigurno, a njihove nositelje izbacili van. To se najbolje može vidjeti na ulicama grada gdje mirno leže njihova tužna tijela. Svake godine kada to vidim sjetim se priče koju su mi pričali dok sam bila mala o malom boru koji je zajedno sa svojom obitelji živio u šumi sve dok nije došlo božićno vrijeme kada su došli zli ljudi i posjekli članove njegove obitelji. Dobro pretpostavljate- ja oduvijek imam umjetan bor ili bor s korijenjem.
bor prijebor poslije
(autorske fotografije)
UMJETAN ILI PRAVI BOR- PITANJE JE SAD?
Zanimalo me što se događa s borovima i jelkama koje tako leže na ulici. Odgovor mi je isti dan dala jedna radijska postaja na kojoj su rekli kako će djelatnici Zrinjevca u sljedećih 10 dana pokupiti ostavljene borove te ih odvesti na kompostiranje.
Postoje i ljudi koji su se odlučili uzeti živa drvca s korijenjem. Neki od njih imaju sreće pa posjeduju vikendice na koje ih kasnije mogu posaditi dok drugi ne znaju što bi s njima. Naišla sam na zanimljiv članak koji donosi rješenje za taj problem. Naime, 13. siječnja održat će se jedan sasvim drugačiji tulum pod nazivom Christmas tree afterlife party na koji se mogu prijaviti svi koji žele posaditi svoj bor u mjestu Luka, samo 20-tak kilometara od Zagreba. Svi koji dođu sa svojim drvcima i lopatama, moći će se okrijepiti grahom s buncekom.
Ako vam se ovakav pothvat čini prekompliciranim ili jednostavno nemate vremena, na radiju se javilo i sklonište za nezbrinute životinje Dumovec koje poziva da svoje borove posadite kod njih kako bi preko ljeta bilo više hlada za njihove četveronožne štićenike.
Uskoro neće biti više ukrasa, okićenih borova i malih šatora s kuhanim vinom i ukusnim fritualama. Nestat će sve sitnice koje čine Božić, ali grad neće biti dugo tužan jer već za nekoliko tjedana stižu nam maškare i Valentinovo.
zadnji dani ukrašenog Zagreba
Dilema oko borova ostaje ista kao i svake godine: je li bolje biti tradicionalan i uživati u mirisu borovine u svom dnevnom boravku ili pak biti ekološki osviješten te imati umjetan bor?
Izgleda da su na kraju Maye ipak pogriješile te nije došlo do smaka svijeta, međutim ono što se događalo u mom naselju, pod mojim prozorom, za vrijeme praznika lako bi moglo navesti na pomisao da se vani odvija Treći svjetski rat.
petarde (autorska fotografija)
Sjećam se svog djetinjstva, oko škole bi dečki uvijek bacali petarde. Nikad nisam razumjela zašto, možda da uplaše nas cure. Zapravo možda je problem upravo u tome. Da sam dečko vjerojatno bih znala objasniti koja je stvarna namjena petardi jer dosad nisam upoznala niti jednu djevojčicu kojoj je to super. Jedino što sam primijetila, ovako laički i djevojački, jest da su petarde evoluirale. Ono čega se grozila moja generacija, danas je ništa naspram petardi kojima se koriste nove generacije.
kutija petrdi (autorska fotografija)
Svakog dana tijekom praznika, od negdje 11 ujutro (kad se mlada gospoda probudi) pa navečer do iza ponoći (kad ih majke otjeraju na spavanje) bombardiranje u mom kvartu nije prestajalo. Mislim da s pravom mogu reći “bombardiranje” jer je jačina eksplozije bila tolika da sam svaki put imala dojam da se rat odvija u mojoj sobi.
Za vrijeme tog ratnog stanja, stalno me zanimalo koja je to populacija koja puca? Jesu li stariji ili mlađi? Nisam toliko avanturističkog duha da ih idem tražiti po kvartu, ali dva puta sam slučajno naletjela na grupicu mladih dečkića (slobodom procjenom 10-12 godina). Prvi put sam ih ugledala kako nesigurno bacaju petarde jakog intenziteta (jer sam se i sama uplašila) i međusobno si dobacuju ” Ajde, kaj te strah?!” Vrhunac tog debakla bio je kad su jednu takvu petardu bacili u, srećom prazan, kontejner za papir. Drugi put kad sam ih vidjela, zakopavali su petarde u pijesak na odbojkaškom igralištu.
SLUČAJ PSA MIŠKA
Iako su u medijima, a posebice na radiju stalno upozoravali da se ne puca jer se životinje boje, ali i da oni koji ih koriste sami sebi mogu napraviti zlo, najveća tragedija ipak se dogodila u slučaju iz Pule gdje su zasad još uvijek nepoznati počinitelji psu Mišku gurnuli petardu u usta te je jadno stvorenje na kraju uspavano. Na osnovu ovog slučaja, moram se zapitati kakvim su to ljudima dostupne takve naprave?
način na koji je Soundset Plavi pozivao da se ne pucaju petarde
Rodila sam se taman pred sam kraj rata te mogu reći da ga nisam okusila na svojoj koži u pravom smislu, ali ipak se sjećam sirena i skrivanja pod stolove ili skloništa radi prijetnji granata. Znam da u Hrvatskoj živi puno ljudi koji pamte i puno više od toga. Upravo zato mi nije jasno, kako je ovakav način ponašanja dopustiv. Koju satisfakciju dobivaju ljudi koji bacaju petarde? Nažalost (ili bolje rečeno na sreću) ne družim se s takvima te nisam mogla uključiti njihovo mišljenje, a nakon slučaja poput Miškovog nije mi palo napamet prilaziti im kad ih vidim da na ulici bacaju petarde.
Nekoliko puta mi je došlo da pozovem policiju zbog već navedenog “Trećeg svjetskog rata”, pa sam malo istraživala na internetu kako zakon gleda na sve to. U članku sam pronašla da je od 27. prosinca do 1.siječnja dopušteno koristiti sva pirotehnička sredstva, ali da to samo smiju punoljetne osobe. Otkud onda onakve petarde onim mladcima?! Očito se prednost punoljetnosti gubi ispred prednosti prodaje. Zašto sam na stranicama MUP-a naišla na slučaj “Maloljetnik bacanjem petarde teže ozlijedio dječaka”, a ne “Punoljetnik petardom teže ozlijedio punoljetnika”?
Kad pogledam sve članke na internetu o petardama, mogu zaključiti da su njima uvijek pogođene (bilo slučajno ili namjerno) najranjivije skupine- djeca i životinje.
U videu pogledajte što o petardama misle urednice emisija na TV Studentu.
Što se dogodi kad neki par prekine? Kamo ode ljubav? Odgovor na to pitanje je jednostavan- u Muzej prekinutih veza. Bilo u onaj na Gornjem gradu ili u onaj pohranjen u našoj glavi.
Neki dan sam pročitala na portalu kako je od 19. prosinca prošle godine u sklopu festivala “Croatie, la voici” , postavu muzeja moguće pogledati i u kulturnom centru Centquatre u Parizu do 20.siječnja. Izložba je obogaćena donacijama Francuza. Čitanje tog članka navelo me da se prisjetim tog inovativnog i potpuno novog tipa muzeja koji sam imala prilike posjetiti nekoliko puta.
Muzej prekinutih veza nalazi se u Ulici sv. Ćirila i Metoda, u palači Kulmer, a otvoren je 2010.godine. U zbirci muzeja nalaze se brojni izlošci od kojih svaki nosi svoju priču. Vrtni patuljak, sjekira, vjenčanice, frizbi, gaćice i bicikl, samo su neki od predmeta koji pričaju, svaki svoju, ljubavnu priču nesretnog kraja.
Muzej prekinutih veza dobitnik je europske nagrade “”Kenneth Hudson” za najinovativniji muzej u Europi u 2011.godini. Na ideju prikupljanja ostavština neuspjelih ljubavi došli su Olinka Vištica i Dražen Grubišić koji su obišli cijeli svijet u potrazi za predmetima koji su ostali iz propalih veza.
KAKVE PRIČE NOSE SJEKIRA, VRTNI PATULJAK I FRIZBI?
Doživljaj obilaska muzeja najbolje je opisala Valentina :
– Kad kreneš razgledavati, sve je simpatično i pomalo smiješno, ali kad dođeš do sjekire…onda već postane ozbiljnije.
Njezinoj izjavi dodala bih kako, nakon što pogledaš sve suvenire neuspjelih veza, izađeš s poljuljanom vjerom u to da je ljubav trajna i lijepa kakvom ju prikazuju u filmovima i knjigama. Dok sam hodala od predmeta do predmeta kroz glavu mi je prolazilo “Uh, dobro da se to nije meni nikada dogodilo” ili “Hvala Bogu da to nisam ja”, a onda kad sam izašla iz muzeja…shvatila sam- to bih jednog dana mogla biti ja.
Nisam htjela dopustiti da depresivne misli prevladaju pa sam radije počela razmišljati o stvarima koje stoje doma i kojih bih se mogla riješiti. Međutim, nisam sigurna da postoji nešto toliko bitno i sa toliko snažnom pričom kao što su one koje nose predmeti u muzeju.
Zato sam odlučila pitati svoje prijateljice ima li nešto što bi one voljele donirati muzeju? Njihove odgovore možete pogledati u videu ispod. Možda vas ovaj post natjera da se zapitate :postoji li nešto iz ruševina vaše veze što biste donirali Muzeju prekinutih veza?
Svi više manje volimo tortu od sira. Kad sam zamislila svijet kao tortu od sira- nastao je ovaj blog. Komadi koji je čine su događaji koji se odvijaju u svijetu u kojem živim. Sir može biti kiseo, kora se može mrviti, ali opet torta može biti i slatka, a sir svjež ...kao i život. :)
Torta od sira 