3. komad torte: 10 godina k’o od shale

 

 10 GODINA KARIJERE

Ako ga ne poznajete po njegovim putopisima ili  romanima (“Zec na mjesecu”, “Pravi se da ovo nisi vidio”, “Pala karta”, “Oko cucka pa na mala vrata”, “Nulti meridijan”, “Kombinacija d.o.o” ) koji su nastali u 10 godina karijere, možda ga pamtite po nesigurnim plesnim koracima u showu “Ples sa zvijezdama” koje su podržale brojne žene ili pak po člancima u Storybooku koji ste listali dok ste ležali na plaži.

Ako dosad niste pogodili, radi se o zagrebačkom piscu Hrvoju Šalkoviću koji je 22. studenog u klubu Pepermint proslavio 10 godina svoje pustolovne karijere.

Hrvoje Šalković

Što god mi zamislili, Hrvoje Šalković je to vjerojatno proživio jer kako piše na njegovoj internetskoj stranici on  je “…U Brazilu prisustvovao obredu bijele magije, u Surinamu su ga strpali u pritvor. U Gvajani se budio pokraj čednih, polugolih djevojaka, nakon što je pilotirao avionom na putu za slapove Kaieteur. U Kolumbiji je varao lokalnog švercera prodajući mu sumnjivi laptop.

U Indiji je jahao s Beduinom po pustinji Rajasthana, slavio novu godinu u gradu Jaipuru, upadao na svadbe po Varanasiju i prisustvovao obrednom kremiranju na obali Gangesa. U Nepalu se družio s muzičarima, u Bangladešu je tumarao lokalnim tržnicama…..”

A to su samo neke od avantura koje je doživio u  110 zemalja koje je posjetio.

   

 slavljenički šampanjac                                posveta u mojem primjerku “Zeca na mjesecu”

HUMANITARNA PROSLAVA U PEPERMINTU

Proslava u Pepermintu bila je kruna njegove desetogodišnje karijere i to kruna dobrotvornog karaktera. Šalković, zvan Shale, pisao je slatkorječive posvete u knjige, a za njegov potpis trebalo se izdvojiti desetak kuna koji su išli u donaciju za SOS- Dječje selo Hrvatska. Shale je sljedeći dan na Facebooku objavio video u kojemu uplaćuje prikupljenih 5 100 kn na račun Dječjeg sela. Evidentiran dokaz da je uplatio novac u dobre svrhe, a ne potrošio na neko novo putovanje. Možda da je Ivo Sanader tako snimao svaku transakciju danas mu adresa ne bi bila u Remetincu.

atmosfera u Pepermintu

MILJENIK ŽENA

Publika- žene, žene i još malo žena i tek pokoji muškarac. Ovakav odaziv ljepšeg spola ne čudi jer se Šalković smatra no.1  miljenikom žena u Zagrebu, široj okolici i vjerojatno svemiru. Iako tvrdi da je zavodnik bez pokrića, veliki broj žena koji ga je došao podržati tu večer svjedoči da ovaj zagrebački fakin ima ono nešto što privlači pripadnice nježnijeg spola.

Nakon govora u kojemu je zahvalio izdavačima i čitateljima te se osvrnuo na početak karijere ( isti datum prije 10 godina kad je imao promociju svoje prve knjige) Šalković je goste počastio tortom i šampanjcem.  Druženje se nastavilo u ugodnoj atmosferi do ranih jutarnjih sati kada se Hrvoju pridružio njegov prijatelj Mate Janković te su njih dvoje preuzeli DJ pult i puštali svoje omiljene hitove.

Međutim, moja malenkost se s tog dijela povukla. Dok je Shale dugo u noć zabavljao ekipu u Pepermintu, ja sam njegovoj karijeri nazdravila jednim finim kebabom i poželjela mu još mnogo dalekih putovanja, književnih izazova i onoga što on tvrdi da je najbitnije što je stekao na svojim putovanjima- novih poznanstava.

2. komad torte: PSSST! Nemojte im reći da se radi o nijemom filmu

KAKO SE RODILA LJUBAV PREMA NIJEMOM FILMU

Prije samo dvije godine prvi put sam sjela u Centar za kulturu Trešnja da pogledam nešto što nije lutkarska ili plesna predstava. Tada je to bio 4. Pssst Festival nijemog filma. Tamo smo nas tri gracije bile na zadatku za naš faks. Nisam znala što da očekujem, ali moram priznati da nisam bila pretjerano oduševljena što baš sad, u subotu navečer, ja moram biti baš ovdje. Međutim, po izlasku iz dvorane javila se nova ljubav- ljubav prema nijemom filmu.

Odjavna špica nijemog filma (autorska fotografija)

 PSSSST! GLASUJEM!

U četvrtak u 16:00, šesti po redu PSSST Festival nijemog filma otvorio je ovogodišnji dobitnik Oscara, film Michela Hazanaviciusa “Umjetnik ” uz orignialnu glazbu iz filma, dok je u petak film ponovo prikazan uz  živu glazbu Joea Kaplowitza.

Scena iz filma “Kaotičan dan” (autorska fotografija)

Po dolasku na festival- noviteti.  Nisam bila na prošlogodišnjem festivalu pa sam se iznenadila kad su nam dodjelili glasačke listiće. Naime, prošle godine je uvedeno glasanje za najbolji nijemi film međunarodnih suvremenih autora. Ove je godine  izabrano 18 filmova iz čak 10 zemalja, koji su ušli u uži krug i između kojih se birao najbolji.  Službeno otvorenje  započelo je u 18:00 kratkim govorom organizatora, a potom je pušteno prvih 11 filmova uz  pratnju Vitomira Ivanjeka na klaviru, koje je publika potom ocijenila. U tom prvom natjecateljskom dijelu bila su čak 4 hrvatska nijema filma, od kojih mi je za oko posebno zapeo film Luke Čurčića “Amateri “. Na mojoj ljestvici on se našao na drugom mjestu, dok je mjesto najboljega zauzeo bugarski film “Putovanje” koji je od ocjenjivačkog suda dobio nagradu  “Veliki Brcko”, dok je nagradu publike dobio argentinski film “Luminaris”.

    

Glasački listići                                                  Posjetiteljica

(autorske fotografije)

Nažalost, publika nije bila brojna. Pripisala sam nedostatak istih tome što je festival počeo u četvrtak popodne dok su ljudi još na poslu ili se probijaju kroz gužvu, međutim ni petak popodne nije bio puno posjećeniji. Nadam se da su nostalgičari i ljubitelji nijemog filma svoje izbivanje u ta dva dana nadoknadili u subotu kad su se prikazivali danski filmski klasici. Ali opet, PSSST ili Martinje, pitanje je sad?

Otvorenje festivala (autorska fotografija)

VRIJEME JE ZA MALO DRUGAČIJE FILMOVE

Što god mislili i rekli, mi smo djeca nove tehnologije, modernih zvučnih filmova, djeca smo digitalizacije, informatizacije, brze hrane, brzog života… Kako vodimo takav brz i napet život  ništa manje od toga ne očekujemo i od filmova koje gledamo.  Ako film nije ispunio naša očekivanja prestajemo ga gledati, kritiziramo ga, ne preporučujemo dalje. Moji muški prijatelji ne cijene toliko film po sadržaju već po tome kakva je grafika u filmu. Znači sadržaj može biti vrhunski, ali ako su grafika i specijalni efekti u banani, nema se o čemu pričati.

Ne znam kako vi, ali ja sam se pomalo zasitila limunada holivudske produkcije jer mi svi filmovi počinju sve više nalikovati jedni na druge. U zadnje vrijeme radije pogledam filmove s festivala u Cannesu, prošećem do starih kinodvorana na ZFF-u ili pogledam neki film sa Sundancea. Daleko od toga su mi ti filmovi uvijek dobri, ali bar vidim nešto novo i neočekivano. Ne izađem iz kina s izrazom na licu i-ja-sam-za-ovo-dala-30kn?! Sama činjenica da je upravo “Umjetnik ” dobio Oscara može značiti da nisam ja jedina kojoj je dosta holivudskih produkcija “svi smo mi iz istog kalupa”.

Mislim da ljudi  zaziru od ovakvog tipa festivala jer su ovu vrstu kulture ostavili u prošlosti, a neki je uopće nisu ni imali prilike upoznati. Nagovaranje prijatelja da idu sa mnom bilo je teško jer su svi imali predrasude da JE TO NIJEMI FILM i da je to dosadno, a ja sam cijelo vrijeme bila uvjerena da će se predomisliti ako odu. Zato vas sve potičem da sljedeće godine kupite koštice od bundeva ili neke druge oldschool grickalice i odete na PSSST 7. Festival nijemog filma. Ako vaši prijatelji neće biti oduševljeni idejom jednostavno im nemojte reći da se radi o nijemom filmu. 😉